Bosna i Hercegovina

Od 3,4 miliona stanovnika, koliko je BiH brojala 1995. godine po okončanju sukoba, broj osoba kojima se gubi svaki trag procjenjuje se na 30,000. Još uvijek se nestalima smatra oko 10,000 osoba.

Složen poslijeratni politički i upravni sistem Bosne i Hercegovine stvorio je velike probleme po pitanju nestalih osoba. BiH se sastoji se od dva upravna „entiteta”: Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, a ustavni okvir ove zemlje odražava tek dio političke stvarnosti. Situacija se u stvarnosti ne temelji na službenim mehanizmima koji su dati entitetima nego na neslužbenim bošnjačkim, srpskim i hrvatskim političkim frakcijama koje su nekada predstavljale zaraćene strane. Po završetku sukoba svaka od bivših zaraćenih strana imala je svoju komisiju za traženje nestalih koja se bavila slučajevima nestalih iz te etničke grupe.  Pošto je broj nestalih u tim grupma bio potpuno nesrazmjeran, lokalni pokušaji organizovanja razmjene tijela, ponekad i na osnovu jedan za jedan, nisu uspijevali.

Kako bi se ostvario napredak u regionu, primarni zadatak je bio uskladiti rad sve tri strane u Bosni i Hercegovini.

Godine 1998. iznesen je prijedlog za osnivanje Instituta za nestale osobe (INO) koji bi funkcionisao na nivou Bosne i Hercegovine. Ovaj prijedlog je utemeljen na inicijativi koju je pokrenuo Ured visokog predstavnika (OHR) 1997. godine, pod imenom „Zajednički proces ekshumacija” kojim je trima bivšim zaraćenim stranama omogućeno da vrše ekshumacije svojih nestalih na teritoriju „suprotne strane”. Usklađivanje Zajedničkog procesa ekshumacija u konačnici je predato ICMP-u, tako da je u ljeto 2000. godine osnovan Institut za nestale osobe koji je registrovan kod Kantonalnog suda u Sarajevu. Bivši predsjedavajući ICMP-a, Bob Dole, bioje domaćin  osnivačke sjednice u Sarajevu.

Do 2003. godine, entitetski nadležni organi koji se bave pitanjem nestalih, pokazali su da mogu raditi zajedno i to na način koji je rezultirao još većim brojem ekshumacija i identifikacija nestalih osoba. I političko ozračje je postalo povoljnije za stvaranje zajedničkih institucija, tako da su u proljeće 2003. godine predsjedavajući ICMP-a James V. Kimsey i članica komisije, Njeno Visočanstvo kraljica Noor održali sastanak sa članovim tročlanog Predsjedništva BiH. Tom prilikom su uputili poziv BiH da zajedno sa ICMP-om postane suosnivač INO-a. Dana 4. juna 2003. godine tročlano Predsjedništvo BiH odlučilo je  prihvatiti poziv ICMP-a. Iznesen je prijedlog da Vijeće ministara BiH sačini protokol kojim bi se omogućilo da Vijeće ministara postane suosnivač INO-a.

Predsjedavajući Vijeća ministara pristao je raditi na ovoj inicijativi zajedno sa ICMP-om tako da je kao rezultat dvogodišnjeg procesa konsultacija u kojem su učestvovali ICMP, Međunarodni komitet Crvenog križa, vladini zvaničnici, porodice nestalih i drugi, nastao Sporazum o preuzimanju uloge suosnivača Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, koji su ICMP i Vijeće ministra potpisali u avgustu 2005. godine.

Prva tri člana Kolegija direktora INO-a funkciju su zvanično preuzeli 2006. godine, a članovi upravljačkih tijela su zvanično imenovani u ljeto 2007. godine, nakon javnog konkursa.

Osnivanje Instituta za nestale osobe predstavlja prekretnicu u historiji BiH i ICMP-a, a može se posmatrati i kao model tranzicijske pravde primjenljiv u sličnim situacijama širom svijeta.

Svrha osnivanja INO-a je ponuditi BiH održiv mehanizam na državnom nivou koji će se baviti problemom osoba nestalih tokom sukoba u BiH bez obzira na njihovu etničku pripadnost, religiju ili porijeklo. Na taj način će masovne grobnice biti zaštićene i katalogizirane, a iskopavanja će se ispravno vršiti i porodicama nestalih osoba će se omogućiti da učestvuju u procesu traženja.

Jedan od najvažnijih zadataka INO-a jeste da se uspostavi jedinstvena Centralna evidencija nestalih tokom sukoba. U Centralnoj evidenciji nestalih će se nalaziti sve evidencije iz entitetskih agencija i institucija, udruženja porodica nestalih, te evidencije ICMP-a, MKCK-a i drugih organizacija. Centralni spisak će se podvrgnuti strogom procesu provjere koji za cilj ima osigurati tačnost i eliminisati političke manipulacije brojem nestalih osoba.

Pored INO-a, udruženja porodica nestalih osoba lobirala su kod Predsjedništva BiH da se donese Zakon o nestalim osobama. Godine 2003., Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH iniciralo je konsultacijski proces donošenja nacrta Zakona. Proces je okončan 2004. godine, a u njemu su učestvovala udruženja porodica nestalih, ICMP, MKCK i entitetske institucije koje se bave traženjem nestalih osoba. Zakon o nestalim osobama stupio je na snagu 18. novembra 2004. godine, ali se još čeka na njegovu punu implementaciju. Između ostalog, prepreke koje koče proces implementacije, uključuju i činjenicu da Centralna evidencija nestalih nije uspostavljena niti verifikovana, a finansijska sredstva za Fond za pružanje pomoći udruženjima porodica nestalih osoba još uvijek nisu odvojena.

Kao rješenje problema loših finansijskih prilika porodica nestalih, Zakon o nestalim osobama predviđa osnivanje Fonda za podršku porodicama nestalih. Iako je Radna grupa za implementaciju Zakona o nestalim osobama pripremila sve relevantne podzakonske akte do 2006. godine, entitetske vlade još uvijek nisu postigle dogovor oko sjedišta fonda i učešća u finansiranju.